Slobodno zidarstvo u Srbiji

U drugoj polovini osamnaestog veka veliki broj uglednih Srba koji su živeli u Ugarskoj i Hrvatskoj je pripadao bratstvu slobodnih zidara. Na spisku lože “Magnanimitis “ u Budimu nalazimo imena - Đorđe Milivojin – Peštanski pravoslavni prota, Pavle Davidović-oficir u Austrijskoj Armiji, i Stefan Vujanovski, učitelj. Mitropolit Karlovačke Mitropolije Stefan Stratimirović je postao član Osiječke Lože “Vigilantia”, još u vreme dok je bio Krušedolski Arhimandrit. Članovi iste Lože iz 1783 bili su takođe Josif Jovanović Šakabenda – Novosadski Vladika i Stevan Novaković – narodni sekretar.

Po nekim indikacijama, Dositej Obradović, Vuk Karadžić i Sima Milutinović-Sarajlija su bili Masoni. Ipak, jedino se za Simu Milutinovića zna sa sigurnošću da je bio član Bratstva, uzdignut na stepen Majstora u Loži “Minerva sa tri palme” u Lajpcigu.

Iz knjige Sretena Stojkovića “Slobodno Zidarstvo- Pisma Bratu”, objavljenoj u Beogradu 1893. godine, saznajemo o masonskoj loži u Beogradu krajem XVIII veka: “Koje je godine zasnovana ta Loža u Beogradu, pod kojim imenom, ko je bio Starešina, na kom je jeziku radjeno i gde su držani sastanci, nepoznato je. Ali se zna da su savezu pripadali : beogradski vezir Hadži –Mustafa Paša, mitropolit beogradski Metodije, vojvoda Janko Katić, Petar Ičko, braća Čardaklije, grčki patriota Riga iz Fere i dr.”

Austrijski policijski dokumenti iz 1851 (iz državnog arhiva u Beču) nam svedoče o Masonskoj Loži u Beogradu. Iz njih saznajemo da je Juna 1851 u Beograd poslat, po nalogu austrijske policije, izvesni Dr. Luis, profesor peštanske industrijske škole i slobodni zidar, da kao špijun, ispita glasine o postojanju masonske Lože u Beogradu, kao i da sazna o ciljevima iste. Iz njegovog izveštaja, potkrepljenim dodatnim izveštajem austrijskog Konzula u Beogradu u to vreme, saznajemo da se Loža zvala “Ali Koč” i da je imala je izmedju 140 i 240 članova – većinom Turaka i Srba, kao i nekoliko Poljaka, Francuza i Nemaca. Loža je imala dva Sekretara – jednog Turskog i jednog hrišćanskog. Prema dostupnoj istorijskoj građi, ova Loža je bila aktivna izmedju 1848. i 1862. Brat Sreten Stojković piše da je Ali Koč Loža bila “.. u onoj zgradi izmedju prve i druge varoške kapije, u kojoj je bila gradska ambulanta, a čiju fasadu ukrašavaju trougao i egipatski stubovi na ulazu…” . Stojković dalje navodi da postoje i pisani podaci o Loži. “Pisma iz burne 1848. nam govore o angažovanju Ali Koč Lože da se borba izmedju Srba i Mađjara zaustavi. Kasnije je ova Loža preseljena iz grada i do 1862. se nalazila u varoši ispod Glavne Policije.”

Ono što ostaje nejasno do današnjih dana je poreklo ove Lože u Beogradu - ko je osnovao, koje su ritualne radove koristili, i sa kojim drugim masonskim Ložama u Evropi ili na Balkanu su bili u vezi. Sve što znamo je da su, izmedju ostalih, članovi bili: Toma Vučić- Perišić, Ahmed- Efendija- tumač beogradskog Paše, Kapetan Zah – direktor srpske konjičke škole, poljski bogataš pod pseudonimom Moro, profesor Šarl Aren – suprug Čehinje Vilhelmine Volf-Aren, guvernante kneževe dece, poljski grof Tiskijevič i Duše – predsednik poljskog komiteta. Kao Starešina se pominje Turčin Ismail-Efendija.

Prva masonska Loža u Srbiji za koju imamo potvrđeno “legalno” masonsko poreklo je osnovana u Beogradu 1876. godine, uz pomoć italijanskih slobodnih zidara, pod imenom “Svetlost Balkana”. Ova Loža je zvanično osnovana pod patronatom Velikog Orijenta Italije. Prvi Starešina Lože je bio Dr. Marko Polak ( lekar). Osnivački članovi Lože su bili: Mihajlo Valtrović (profesor univerziteta), Jozef Majsner (bibliotekar Narodne Biblioteke), Đorđe Milovanović (slikar), Stevan Popović (profesor univerziteta), Sveta Nikola- jević (profesor univerziteta), Đorđe Miličević (Hotelijer), Tasa Banković, Jovan Antula (trgovci), Vilijam Bader (inžinjer), Ičilio Delabona, Albert Benedikt, Samuel i Jakob Levenzoni (trgovci), Kornel Draškoci (apotekar), Hajim Davičo i Manojlo Klidis (trgovci). Prvi radovi Lože su održavani u zgradi u Skadarskoj ulici, da bi se Loža ubrzo preselila u prostorije Grand Hotela. Prostorije u istoj zgradi su u sledećim godinama koriščene za radove nekoliko novo-formiranih Loža.

Oktobra 1881. počela je sa radom Loža “Srpska Zadruga”. Za Starešinu je izabran Svetomir Nikolajević. Osnivački članovi su bili: Mihajlo Vujić (profesor univerziteta i kasnije Ministar u srpskoj Vladi), Steva Popović, Vasilije Popović, Pavle Mihajlović, Tasa Banković, Đorđe Milovanović i Maksa Antonijević. Većina ove Braće su postali masoni u loži “Svetlost Balkana”.

Godine 1882 Loža ”Svetlost Balkana” je prestala sa radom. Već sledeće godine osnovana je Lože “Sloga, Rad i Postojanstvo”, takođe pod zaštitom Velikog Orijenta Italije. Osnivači lože su bili bivši članovi zatvorene Lože “Svetlost Balkana”. Mihajlo Valtrović je izabran za prvog Starešinu. Loža “Srpska Zadruga” je prestala sa radom 1885. i njeni članovi su pristupili u članstvo Lože “Sloga, Rad i Postojanstvo”.

Godine 1890, Svetomir Nikolajević i Đorđe Milovanović, dva člana Lože “Sloga, Rad i Postojanstvo”, odlučuju da osnuju novu Ložu u Beogradu pod patronatom Velike Lože Ugarske, gde su obojica orinalno postali masoni ranijih godina. Pronalaze nove kandidate i organizuju 10. oktobra 1890 u Peštanskoj loži “Demokratia” specijalni ritual gde su u jednom danu četiri kandidata - Andra Đorđević
(profesor univerziteta), Tihomir Marović (advokat), Stevan Mokranjac (kompozitor), i Đorđe Vajfert (industrijalac), inicirani u stepen Učenika, prebačeni u stepen Pomoćnika i uzdignuti na stepen Majstora.

Februara sledeće godine (1891.) zvanično je “uneto svetlo” i počela je sa radom u Beogradu Loža “Pobratim”, pod zaštitom Velike Lože Ugarske. Radovi su održavani u kući Dr. Vojislava Đorđevića u Gračaničkoj ulici (ugao Gračaničke i Kralja Petra Ulice) gde je prostor bio iznajmljen i svrsishodno opremljen. Na prvom sastanku, zajedno sa jedanaest članova osnivača, bili su prisutni gosti iz Mađarske, kao i jedan broj članova Lože “Sloga,Rad i Postojanstvo”. Đorđe Vajfert je postavljen na mesto Starešine Lože i na tom položaju je bio do 1899. Tokom Vajfertovog Starešinstva Loža se brzo razvijala tako da je 1899. imala skoro devedeset članova. Uspostavljaju se bliski odnosi sa Masonima u Austro-Ugarskoj, a posebno sa Masonima Hrvatske.

Godine 1893. osnovana je prva masonska Loža u Nišu pod imenom “Nemanja”. Ideja za osnivanje ove Lože je potekla od nekolicine članova Lože “Pobratim”, koji su živeli na jugu Srbije. Osnivački članovi Lože “Nemanja“ su bili: Stevan Sremac, Kosta Tasić, Atila Okoličani, Karlo Materni, i Pera Aranđelković, kao i Đorđe Nešić – originalno član Lože “ Sloga, Rad i Postojanstvo.”

Aktivnosti slobodnih zidara u Srbiji krajem devetnestog i početkom dvadesetog veka nisu ostale nezapažene i izazvale su dosta negativnih reakcija javnosti. Decembra 1893. godine, profesor Bogoslovije u Beogradu Stevan M. Veselinović je održao javno predavanje u Bogosloviji na temu “Slobodno zidarstvo pred Jevanđeljem,” u kome je napao Masonsku filosofiju kao nespojivu sa hrišćanskim učenjem. Jaša Prodanović u časopisu “Delo” naziva ideje Slobodnog zidarstva “utopijom.” Miloš Marković smatra Masonstvo štetnim zbog svojih “kosmopolitskih težnji.” Profesor Stevan Veselinović je ponovo , kao poslanik opozicije u Skupštini, i sa Skupštinske govornice zahtevao u ime zaštite Pravoslavlja zabranu svih tajnih organizacija, uključujući i Slobodne Zidare.

Politički odnosi izmedju Austro-Ugarske i Srbije su naglo pogoršani aneksijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1908. godine. Srpski Masoni iz lože “Pobratim” razočarani pasivnošću Mađarskog Bratstva, njihovim ne reagovanjem u korist srpske strane i odbijanjem da osude čin Austro-Ugarske Vlade, presecaju sve veze sa Velikom Ložom Ugarske i nastavljaju rad kao nezavisna Loža.

Godine 1909. u Beogradu počinje da radi Loža “Ujedinjenje” pod patronatom Velikog Orijenta Francuske. 1910 se osniva Loža “Šumadija” pod pokroviteljstvom Velike Lože Hamburga.

Maja 1911. godine, članovi Lože “Pobratim”, na čelu sa uvaženim Starešinom Jovanom Aleksijevićem, postavili su kamen temeljac prvog masonskog Hrama u Srbiji u koji je aprila 1912. “uneta svetlost” i Hram je počeo sa radom. Hram je podignut na istorijskom Vračaru u Beogradu. Zemljište za Hram i najveći deo finansijkih sredstava za podizanje Hrama je došao od Đorđa Vajferta. Arhitekta je bio Brat Pavle Horstig koji je svoje usluge uradio besplatno. Unutrašnja dekoracija, prozori, i nameštaj su obezbedjeni kroz velikodušnu donaciju Brata Bendžamina Flajšera. Dodatna sredstva za održavanje Hrama su došla kroz iznajmljivanje prostora Hrama drugim Beogradskim Ložama.

Godina 1909 za srpske masone označava početak rada na višim stepenovima Drevnog i Prihvaćenog Škotskog Reda pod sponzorstvom Vrhovnog Saveta Škotskog Reda Rumunije,

Tri godine kasnije (1912) sa Patentom Vrhovnog Saveta Drevnog i Prihvaćenog Škotskog Reda Grčke, počeo je sa radom Vrhovni Savet Drevnog i Prihvaćenog Škotskog Reda Srbije. Brat J.S. Cefalas, kao specijalni izaslanik Vrhovnog Komandanta Vrhovnog Saveta Grčke, dodelio je počasni 33. stepen Braći: Svetomiru Nikolajeviću, Milutinu Perišiću, Dimitriju Mijalkoviću, Jovanu Aleksijeviću, Dimitriju Jankoviću, Petru Sreploviću, Pavlu Horstigu i Đorđu Vajfertu.

Brat Đorđe Vajfert je izabran za Vrhovnog Komandanta Vrhovnog Saveta Drevnog i Prihvaćenog Škotskog Reda Srbije. Loža “Pobratim” je odmah došla pod zaštitu Vrhovnog Saveta Srbije. Lože “Šumadija” i Loža “Sloga, Rad i Postojanstvo” su vratile Patente koje su dobili od Velike Lože Hamburga i Velikog Orijenta Italije, i uz njihovu saglasnost su došli pod zaštitu Vrhovnog Saveta Srbije. Iste godine, na Godišnjoj Skupštini Internacionalne Konferencije Vrhovnog saveta Drevnog i Prihvaćenog Škotskog reda, u Vašingtonu (SAD), Vrhovni Savet Srbije je primljen za redovnog, punopravnog člana.

Za vreme Prvog Svetskog Rata, rad Vrhovnog Saveta Srbije je zvanično bio uspavan. Nezvanično, Đorđe Vajfert, koji je sa delom srpske Vlade bio u izbeglistvu u Francuskoj, uspeva da iz Marseja koordinira rad srpskih slobodnih zidara. Glavni fokus njihove aktivnosti je prikupljanje humanitarne pomoći okupiranom i napaćenom srpskom narodu, kao i slanje finansijke pomoći braći masonima koji su ostali u domovini.

Po završetku rata, Vrhovni Savet Srbije i beogradske Lože nastavljaju sa radom u Srbiji. Na jednom od prvih radova, februara 1919 u Hotelu Grand, doneta je odluka da se kontaktiraju slobodni zidari iz Hrvatske sa predlogom o osnivanju ujedinjene Velike Lože. Četiri meseca kasnije, 9. juna 1919. godine u Zagrebu je održana osnivačka Skupština “Velike Lože Srba, Hrvata i Slovenaca – Jugoslavija”. Iz Srbije su pod zaštitu Velike Lože došle tri beogradske Lože “Pobratim”, Šumadija” i “Sloga, Rad i Postojanstvo”; a iz Hrvatske lože “Maksimalijan Vrhovec”, “Ivan Grof Drašković”, i “Budnost”. Za Velikog Majstora je izabran Đorđe Vajfert iz Beograda, a za Zamenika Velikog Majstora Adolf Mihalić iz Zagreba. Vrhovni Savet Drevnog i Prihvaćenog Škotskog Reda Srbije prerasta u Vrhovni Savet Drevnog i Prihvaćenog Škotskog Reda Srba, Hrvata i Slovenaca.

Godine 1929 Velika Loža menja ime u Velika Loža Jugoslavija. Izmedju dva svetska rata osnovano je dvadeset novih Loža. Sa šest osnivačkih Loža i četiri pripojene Lože, ukupan broj Loža pod zaštitom Velike Lože Jugoslavija, popeo se na trideset sa preko hiljadu članova. Otvoreni su novi Hramovi, a stari, opustošeni za vreme Prvog svetskog rata, su renovirani i prošireni. Veoma aktivni na humanitarnom polju, srpski masoni su direkno zaslužni za osnivanje i finansiranje nekoliko humanitarnih organizacija: “Društvo za sirotu i napuštenu decu”, Društvo “Sveti Sava”, Društvo za gluvonemu decu “Kralj Dečanski”, i “Invalidski Fond Sv. Đorđe”. Na društvenom i patriotskom polju, masoni su dali ključni doprinos u osnivanju “Narodne Odbrane” i Četničkog Udruženja.

Na međunarodnom planu, Velika Loža Jugoslavija je sponzorisala osnivanje Velike Lože Čehoslovačke 1923. godine. Tri godine kasnije u Beogradu je održana od 11. do 16. septembra 1926, Međunarodna Konferencija slobodnih zidara pod nazivom “Manifestacija Svetskog Slobodnog Zidarstva u korist Mira”.

Socijalni, verski, i politički problemi i konflikti u Kraljevini Jugoslaviji i u Evropi, izmedju dva svetska rata, su uticali na rad slobodnih zidara. Iako su Masoni Jugoslavije u većini bili orjentisani pro-jugoslovenski, bilo je i medju njima onih koji su zagovarali osnivanje nezavisnih nacionalnih Velikih Loža. Jedan broj hrvatskih Masona odlučuje da krenu tim putem. To dovodi do toga da maja 1927. godine, četiri Lože iz Hrvatske osnivaju nezavisnu “Simboličku Veliku Ložu Libertas”.

Sa jačanjem fašizma u Italiji i nacional-socijalizma u Nemačkoj početkom 1930-tih, dolazi do jačanja anti- masonske propagande u celoj Evropi. Jedna za drugom, Velike Lože u Italiji, Nemačkoj, Portugalu, Španiji, Mađarskoj i Austriji prestaju sa radom. Nakon izbora Antona Korošca, lidera slovenačke klerikalne partije i vatrenog protivnika slobodnog zidarstva, za ministra Unutrašnjih Poslova u vladi Milana Stojadinovića (1935- 1939), postalo je jasno kakvu sudbinu očekuje masonstvo u Jugoslaviji. Isprva su vlasti zahtevale da policijski činovnik bude prisutan na radovima Loža. Nakon toga je došlo do tihog pritiska da se svi masoni zaposleni u vladinim institucijama oteraju u penziju ili prisile na davanje otkaza. Maja 1940. godine Ministarstvo Unutrašnjih Poslova donosi naredbu o zabrani zborova i skupova građana, i posebno ističu da se ta naredba odnosi i na skupove slobodnih zidara. Ovu naredbu su sledili pretresi prostorija nekoliko Loža u Beogradu i Zagrebu i konfiskovanje masonskih dokumentacija i imovine. Konačno, 30. jula Vlada donosi odluku o zabrani svih masonskih aktivnosti na teritoriji Jugoslavije. U ovakvoj situaciji Upravno veće Velike Lože Jugoslavija donosi 1. Avgusta 1940. godine odluku o obustavi rada svih Loža pod njihovom zaštitom i o “uspavljivanju” Velike Lože.

Početak Drugog svetskog rata, slom Kraljevine Jugoslavije i nemačka okupacija dovode do još žeščeg progona slobodnih zidara u Srbiji. Gestapo zaplenjuje dokumentaciju Velike Lože i hapsi znamenite masone.

Prema nekim podacima skoro 200 masona je poslato u Banjički Logor. Oktobra 1941. otvorena je u Beogradu anti-masonska izložba, čiji je cilj bio da “obelodani i raskrinka” navodnu “zaveru komunista, jevreja i masona protiv Srba i protiv mira u svetu”. Srpska Pošta je, po naređenju kvislinške vlade, obeležila ovaj dogadjaj izdavanjem serije od četiri poštanske marke sa anti-masonskim porukama. To su do sada jedine anti-masonske marke ikada odštampane u svetu.

Po završetku rata, rad slobodnih zidara i njihovih loža i novoj (komunističkoj) Jugoslaviji je bio zabranjen zakonom. Uprkos zabrani, početkom 1950-tih dolazi do formiranja neformalnih masonskih grupa koje su agenti UDB-e u svojim izveštajima nazvali “Beogradska Loža” i “Jugoslovenska Loža” Ono malo što se zna o aktivnostima ovih grupa dolazi nam iz policijskih izveštaja gde se članovi ovih grupa nazivaju “neprijatelji socijalističkog sistema i antikomunisti”.

Iako su njihove lože bile uspavane još 1940, masoni koji su ostali u zemlji su održavali čvrste medjusobne odnose i pomagali jedni drugima. Ta medjusobna bratska podrška se posebno jako osećala na beogradskom Univerzitetu i u Srpskoj Akademiji Nauka i Umetnosti, gde je znatan broj predratnog profesorskog kadra i Akademika pripadao Bratstvu slobodnih zidara.

Pad Berlinskog zida označava početak obnavljanja Slobodnog zidarstva u Istočnoj Evropi. Mađarska je bila prva istočno evropska zemlja koja je “probudila” Veliku Ložu. Za njom je usledila Jugoslavija. Aprila 1990. godine zvanično su kod državnih vlasti registrovane u Beogradu Lože “Pobratim”, Sloga, Rad i Postojanstvo”, i “Maksimilijan Vrhovec”. Dva meseca kasnije predstavnici Ujedinjene Velike Lože Nemačke su uneli svetlo i reaktivirali Veliku Ložu Jugoslavije na svečanosti u Beogradu. Nakon raspada Jugoslavije 1991. Velika Loža menja ime u Velika Loža “Jugoslavija”.

Za prvog Velikog Majstora je postavljen Zoran Nenezić, novinar i pisac iz Beograda. U roku od tri godine ova Velika Loža je priznata od svih najznačajnijih jurisdikcija u svetu. Medjutim, nestabilna politička situacija u zemlji odrazila se na rad članova u Ložama, što je dovelo su do sukoba i podela unutar Velike Lože. Grupa članova Velike Lože,odlučuju 1993. na sastanku u Riminiju (Italija), da izaberu novog Velikog Majstora i promene ime u Regularna Velika Loža “Jugoslavija”. Regularna Velika Loža “Jugoslavija” je pod tim imenom registrovana kod nadležnih organa i ubrzo je potom priznata od Ujedinjene Velike Lože Nemačke, Ujedinjene Velike Lože Engleske, Velike Lože Njujorka i svih značajnijih “regularnih” Jurisdikcija u svetu kao jedina legalna i regularna masonska Juridikcija u Jugoslaviji (Srbija i Crna Gora).

Zoran Nenezić i grupa Masona koji su ga podržavali, nisu priznali ovaj tok događaja i nastavili su svoje aktivnosti pod starim imenom - Velika Loža “Jugoslavija” Ova grupa, naravno, više nije bila priznata ni od jedne regularne Jurisdikcije u svetu. Posle četiri godine rada kao nepriznata Jurisdikcija, grupa od stotinak članova se odvaja od Velike Lože Jugoslavija i formira Nacionalnu Veliku Ložu Jugoslavije pod kojim imenom su se registrovali kod vlasti u Beogradu. Ubrzo po osnivanju ova Jurisdikcija je bila priznata od strane dve francuske Jurisdikcije: Velike Lože Francuske i od Velike Tradicionalne i Simboličke Lože “Opera.”

Godine 2006 Regularna Velika Loža Jugoslavija već ima dvadeset dve Lože u Srbiji i Crnoj Gori. Iste godine, RVLJ menja ime u Regularna Velika Loža Srbije (RVLS). Takodje se donosi odluka da se tri Lože sa teritorije Crne Gore izdvoje radi stvaranja Velike Lože Crne Gore u 2007. Iste 2006 godine dolazi do novih neslaganja i turbulencija u srpskoj masoneriji. Kao posledica ovih sukoba, tri Lože iz Regularne Velike Lože Srbije istupaju iz ove jurisdikcije i zajedno sa regularizovanom Braćom dve Lože iz Nacionalne Velike Lože i izvesnim brojem Braće iz Velike Lože Jugoslavija osnivaju Ujedinjene Velike Lože Srbije (UVLS). Sve do 2018 ova Jurisdikcija je bila druga po broju članova i aktivnostima, odmah posle Regularne Velike Lože Srbije. Godine 2008 UVLS podiže prvi masonski Hram u Beogradu posle Drugog svetskog rata. Dve godine kasnije, osniva i prvu specijalizovanu masonsku biblioteku u prostorijama Hrama. Ideja iza stvaranja ove Velike Lože je bila ujedinjenje svih srpskih slobodnih zidara u jednu Jurisdikciju. Uprkos višegodišnjim naporima, kao i pomoći koja je u tom smislu pružena od strane Ujedinjene Velike Lože Nemačke i Velike Lože Austrije, ova ideja nikada nije ostvarena.

Veliki Orijent Francuske, kao glavni predstavnik liberalnog slobodnog zidarstva, i druge liberalne ženske i ko-masonske (mešovite) evropske Jurisdikcije, nisu ostale pasivne u prodoru prema ponovo otvorenim demokratijama istočne Evrope. Godine 1992. je u Parizu, inicirano nekoliko kandidata iz Beograda. Ubrzo, čim su se stekli uslovi, osnovana je u Beogradu Loža “Zora” pod zaštitom Velikog Orijenta Francuske. U drugu beogradsku Ložu “Vernost” uneseno je svetlo 2002. Maja 2006. uneseno je svetlo u treću Ložu Velikog Orijenta Francuske u Beogradu. Ova Loža je nazvana “Ujedinjenje” sa idejom da nastavi tradiciju prve istoimene Lože Velikog Orijenta Francuske osnovane u Beogradu 1909. Do 2023 godine, Veliki Orijent Francuske je osnovao u Srbiji 14 Loža koje jož uvek rade pod zaštitom VOF (GOdF).

Ženska masonerija je takođe aktivna u Srbiji. Pod zaštitom Ženske Velike Lože Francuske osnovan je 1994 beogradski “trougao” pod imenom “Ruža vetrova”. Porast broja članova triangla “Ruža Vetrova” omogućio je da se 2007. godine osnuje prva ženska masonska Loža u Beogradu pod imenom “Vera Fides”. Tokom godina sledilo je osnivanje još tri lože -”Danica,” “Aurora,” i “Naisa,” da bi 2022 godine, pod sponzorstvom Ženske Velike Lože Francuske bila osnovana Ženska Velika Loža Srbije.

Mešovita Masonerija koja postoji kao internacionalna ko-masonska organizacija pod imenom “Ljudska prava” (Droit Humaine) je takođe prisutna u Srbiji. Godine 2009 osnovana je u Beogradu Radionica “Singidunum- Istok” n° 1899 u sastavu MMMR “Ljudsko pravo” i prva je Mešovita radionica tog Reda na tlu Srbije.

Godine 2018, šest loža sa liste Ujedinjenih Velikih Loža Srbije zajednički odlučuje da se okrenu praktikovanju liberalnog slobodnog zidarstva, videći u toj formi slobodnog zidarstva svsishodniji koncept masonstva, koji je bio više u skladu sa stremljenjima i idealima članova ovih Loža. Oni se obraćaju za pomoć liberanim jurisdikcijama u regionu, što je rezultiralo stvaranjem prve liberalne slobodno-zidarske jurisdikcije u Srbiji. Marta 2020 godine u Beogradu, Veliki Orijent Austrije, Veliki Orijent Rumunije i Veliki Orijent Slovenije, uz prisustvo gostiju iz nekoliko drugih evropskih liberalnih jurisdikcija, su uneli svetlo i zajednički dali Patent za onivanje Liberalne Velike Lože Srbije. Priznata od velikog broja liberalnih masonskih jurisdikcija u Evropi i iz sveta, LVLS je punopravni član više medjunarodnih masonskih organizacija kao što su Adogmatska Masonska Asocijacija Centralne i Istočne Evrope (AACEE), Masonska Asocijacija Balkana (MUB) C.L.I.P.S.A.S. (Le Centre de Liaison et d’Information des Puissances maçonniques Signataires de l’Appel de Strasbourg) i druge.

Slobodno zidarstvo se ponovo “probudilo” i nastavilo sa radom u Srbiji pre više od trideset godina. Posle mnogo podela, turbulencija i traganja, danas je to slika jedne zrele masonske zajednice sa jasnom podelom na dve grupacije: jedna dogmatska - sa Regularnom Velikom Ložom Srbije, priznate od velikog broja takozvanih “regularnih” jurisdikcija širom sveta, Velikom Nacionalnom Ložom Srbije, priznate od nekolicine Velikih Loža iz Evrope i sveta, i izvesnog broja manjih nepriznatih grupa pod različitim imenima; i druga liberalna - sa Liberalnom Velikom Ložom Srbije, priznate od velikog broja liberalnih jurisdikcija širom sveta, Ženskom Velikom Ložom Srbije, takođe priznate od velikog broja liberalnih jurisdikcija širom sveta, 14 loža Velikog Orijenta Francuske, i radionice Organizacije “Ljudska Prava.” Formalno, po dostupnim podacima, u Srbiji danas postoji preko 100 masonskih loža u različitim jurisdikcijama, sa neformalnom procenom članstva od oko 2500 slobodnih zidara.

Prvi masonski Hram otvoren u Beogradu 1912. godine

Dva čuvena srpska masona - Nikola Tesla i Kralj Petar II u razgovoru